Osor

Ovu priču nećemo početi na uobičajeni način. Reći ćemo da je Osor drevna metropola, smještena na mjestu gdje se nekada davno nalazila prevlaka koja je današnje otoke Cres i Lošinj spajala u jedan otok. Osor je danas grad-muzej, koji broji tek 60 stanovnika. Danas se Osor nalazi na otoku Cresu, a mi smo poprilično uvjereni da se nekada, nakon što je jedan otok ljudskom rukom podijeljen na dva, nalazio na Lošinju.

Povijest i znamenitosti Osora

Kada neko mjesto ima tako dugu i bogatu povijest, koja je, uz sva istraživanja, još uvijek većim dijelom nepoznata, nema nam druge nego krenuti od mita, odnosno priče o Argonautima i Zlatnom runu iz grčke mitologije. Mit ima nekoliko verzija, a mi ćemo Vam ispričati jednu, u vrlo skraćenom obliku, s naglaskom na dio važan za Osor. Kralj Kolhide imao je Zlatno runo, koje su ukrali Jazon i njegova družina Argonauti, uz pomoć kraljeve kćeri, čarobnice Medeje. Za njima su Kolhiđani krenuli u potjeru i sustigao ih je kraljev sin, Medejin brat, Apsirt. Medeja ga je namamila na brod, gdje su ga ubili, rasjekli tijelo i bacili u more. Od dijelova tijela nastali su Apsirtovi otoci, Apsyrtides. To ime, Apsyrtides, stari su Grci bez sumnje koristili za neke od otoka u ovom kraju. Jedino je pomalo nejasno jesu li ga koristili za tada jedinstven otok koji su činili Cres i Lošinj, za sve otoke cresko-lošinjskog arhipelaga ili pak, manje vjerojatno, za sve otoke Kvarnera. Kako god bilo, Osor se nazivao Apsoros, a jedna od varijanti spomenutog mita kaže da je Apsirtov brod potonuo, on se spasio i nastanio na obližnjem otoku. Dodatnu konfuziju u cijelu priču unosi ime Elektrides, kojim su stari Grci označavali neki otok ili otoke. Ime je nedvojbeno povezano uz jantar i Jantarski put. Povjesničari brojnijih nacija i utjecajnijih jezika tražit će Elektrides kod ušća rijeke Po ili Pad, no tamo ga neće naći. Anonimni starogrčki zemljopisac iz 4. stoljeća pr. n. e., kojeg se obično naziva Pseudo Skilaks, u svom djelu Peripla opisuje put od Istre prema jugu, kroz liburnsko područje prema rijeci Krki. Kaže, između ostalog, da je «nakon Histra, narod Liburna», te da su na tom području brojni otoci, od kojih samo nekima zna ime: Istris, Elektrides i Mentorides, za koje kaže da su veliki otoci. Raznih je tumačenja mnogo, a ne treba niti Pseudo Skilaksovo poznavanje starogrčkog zemljopisa uzimati kao apsolutnu činjenicu.

U spiljama u neposrednoj blizini Osora pronađeni su brojni tragovi prisustva ljudi, još iz mezolitika, srednjeg kamenog doba. Još u prapovijesti nastaje i Osor. U brončano doba, na mjestu gdje je tada jedinstven otok bio najuži, Liburni su podigli gradinu. Iako ćemo se držati klasične priče, ipak moramo reći kako mislimo da još uvijek ne bi trebalo isključiti mogućnost da su to bili Histri, a ne Liburni. Zidine Osora, odnosno danas njihovi ostaci, pričaju priču o Osoru kroz povijest. Njihov najniži sloj je građen tehnikom suhozida u brončano doba, na njega se nastavlja antički sloj i konačno srednjovjekovni. Dijelovi kiklopskih zidina mogu se objasniti usvajanjem ove starogrčke tehnike od strane stanovnika Osora, ali i mogućnošću grčke kolonizacije.

Iz brončanog i, kasnije, željeznog doba potječu brojni grobovi, u tumulima, u kojima je pronađeno mnoštvo predmeta od jantara, u jednom čak 200 jantarskih kuglica. Jantar je u to doba bi cijenjen i obožavan od strane mnogih naroda, vrlo često korišten kao platežno sredstvo, te ćemo nakit i ukrase od jantara naći u grobovima i u mnogim drugim krajevima, no nigdje u toj količini kao u Osoru, barem ne na području današnje Hrvatske.

Jantar je, u neobrađenom obliku, dolazio s obala Baltika. Obrada i izrada predmeta, prvenstveno nakita, u to doba nije bila jednostavna. Neki izvori govore da su se obradom bavili prvenstveno Etrušćani, pa da je gotovo sav sirovi jantar išao k njima, a zatim se od njih distribuirali gotovi proizvodi. Poznato je da su jantar cijenili i uspješno obrađivali Japodi, pa nije za vjerovati da ga stari Grci ili Egipćani, koji su ga također cijenili, nisu obrađivali. Kasnije je, u rimsko doba, Akvileja postala poznata po izradi predmeta od jantara, no ne treba isključiti mogućnost da su i u Osoru savladali tehniku obrade jantara.

Kako god bilo, u Osor je dolazilo mnogo jantara i prije nego što su njime zavladali Rimljani. U novije vrijeme sve se više prihvaća teorija da je kod Osora prokopan kanal, koji je podijelio jedan otok na dva, prije dolaska Rimljana. Kanal nije bio na mjestu današnjeg, već istočno od grada. Današnji kanal, smješten zapadno od grada, vjerojatno je prokopan za vrijeme rimske vlasti, dok je stari zatrpan, odnosno zatrpavan u više navrata. Naime, na mjestu starog kanala, u pličinama, nastat će solane, koja će kasnije biti jedan od uzroka propasti Osora. Tako se u to doba Osor nalazio na današnjem otoku Lošinju, a ne na Cresu.

U to davno vrijeme, brodovi su morali ploviti blizu obale, a kada je vjetar bio nepovoljan, nisu mogli ploviti uopće, te bi morali čekati dok vjetar ne okrene smjer. Osor se, prokopavanjem kanala, našao na pomorskom dijelu jednog kraka Jantarskog puta. Naplata prolaza kroz Osorski kanal, ako ne i druge, zasad nepotvrđene okolnosti, kao prerada jantara, dovela je do iznimnog bogatstva i munjevitog razvoja grada.

Osor dolazi pod vlast Rimljana 167. godine pr.n.e., te se dodatno utvrđuje proširivanjem postojećih zidina. Rimljani grade kanalizaciju, vodovod i organiziraju grad po klasičnoj shemi iz tog vremena, s forumom, te glavnim ulicama, cardom i decumanusom. Rimska nekropola nalazila se na lošinjskoj strani, vjerojatno na istoj strani gdje se u to doba nalazio i Osor, ili njegov veći dio.

Nekada se vjerovalo da je u rimsko doba prokopan prvi kanal, današnja Kavuada, a mnogi to i danas vjeruju. Ipak, kako smo već rekli, mnogo je vjerojatnije da je Kavuada zaista tada prokopana, no i zatrpan prvi kanal, istočno od grada. Mnogo je argumenata koji govore u prilog toj tvrdnji: od oblika zidina, činjenice da važan pomorski i trgovački grad nema pravu luku, osim uvale Bijar, sjeverno od grada, te plićaka Jaz južno, te činjenice da je grad i prije dolaska Rimljana očito bio vrlo bogat, mjesto gdje je jantar dolazio, i najvjerojatnije prolazio, u velikim količinama.

Postoje zapisi iz kojih se da zaključiti da je u rimsko doba u Osoru bio stacioniran odred ravenske mornarice. Talijanski redovnik, prirodoslovac i putopisac iz 18. stoljeća, Alberto Fortis, kaže da je u antičko doba u Osoru živjelo 20.000 stanovnika. Mnogi suvremeni povjesničari te tvrdnje odbacuju kao pretjerane, procjenjujući stanovništvo na nekoliko tisuća, obrazlažući to tvrdnjom da za više nije bilo prostora. Mi ipak nećemo olako odbaciti Fortisovu brojku. Naime, prilikom istraživanja groblja oko današnje male grobljanske crkve, a nekada velebne katedrale, izvan zidina, o kojoj će biti riječi uskoro, pronađeni su brojni ostaci zidova i podnih mozaika i to u dva različita sloja. Ovaj je prostor bez sumnje bio izgrađen i prije kršćanstva, te ne bi trebalo prostor antičkog Osora ograničavati niti gradskim zidinama, a niti pretpostavljenim istočnim kanalom, dok se sve detaljno ne istraži.

Pad Zapadnog Rimskog Carstva i kratka vladavina Ostrogota nisu znatnije uzdrmali Osor. U Bizantu se nastavlja veličanstvena povijest ovog grada. Vjerojatno je godine 530. osnovana osorska biskupija, kada se prvi puta spominje osorski biskup.

Današnja jednobrodna crkva Sv. Marije sa zvonikom na preslicu, na groblju, maleni je ostatak od negdašnje velebne prve katedrale. U crkvi se može vidjeti ostatak podnog mozaika, fragmenti s pleternim ornamentima, te ostatak biskupskog prijestolja, pregrađenog početkom 20. stoljeća. Unatoč brojnim zapisima i arheološkim istraživanjima, koja u ovom slučaju nisu izostala, a počela su se provoditi još za talijanske uprave prije 2. svjetskog rata, stvarni izgled prve katedrale i dalje je nepoznanica i predmet nagađanja. Arheološka istraživanja su otkrila da je na mjestu crkve najprije stajala manja bazilika s izduženom apsidom, koja je datirana u 5. stoljeće, a smatra se da je rano bila srušena i na njenom mjestu izgrađena katedrala. Katedrala je, prvenstveno zahvaljujući njenim dijelovima sačuvanim u crkvi Sv. Marije, datirana u prvu polovicu 6. stoljeća. Kraj nje su sačuvani ostaci starokršćanske krstionice. No, kako je katedrala izgledala?

Apostolski vizitator iz 16. stoljeća govori o četiri broda, drugi vizitator s početka 17. stoljeća govori o oštećenoj trobrodnoj crkvi, a sredinom 18. stoljeća biskupi zapisuju da je crkva s pet brodova svedena na jednobrodnu. Talijanski istraživači iz prve polovice 20. stoljeća govore o čak sedam brodova. Dosadašnja arheološka istraživanja otkrivaju da se radi o izuzetno kompliciranom sakralnom kompleksu. Danas je uobičajeno nazvati ju «dvojnom bazilikom», a sam autor najčešće prihvaćenog opisa, Branko Fučić, kaže da će tek buduća istraživanja dati konačni odgovor. Kako god bilo, radilo se o impresivnom zdanju.

U krstionici je pronađen osorski Credo, tekst uklesan u kamenu ploču. Bio je to tekst koji se učio napamet i javno izgovarao prilikom krštenja. Kao vjerska tajna, nije se smio zapisivati do kraja 5. stoljeća. Osorski Credo nastao je na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće i najstariji je takav zapis dosad pronađen, jedinstveni spomenik kršćanske crkve, točnije rečeno, svih kršćanskih crkava. Od ploče su danas ostala dva ulomka, koji se čuvaju u osorskoj Arheološkoj zbirci.

Početkom ovog stoljeća arheološkim sondama otkriveno je postojanje još jedne trobrodne crkve i njene krstionice, sjeverno od nekadašnje katedrale. Činjenica da se crkve nalaze na groblju otežava istraživanja, no zaista je teško i zamisliti što se sve tamo moglo nalaziti.

Godine 841. grad su opustošili i spalili Saraceni. Tom je prilikom oštećene i katedrala, no i grad i katedrala ubrzo su obnovljeni.

U vrijeme kralja Petra Krešimira IV, 1018. godine, Osor je priključen kraljevini Hrvatskoj. Početak 11. stoljeća značajan je i zbog činjenice što u to doba stoluje biskup Gaudencije, rodom iz danas napuštenog sela Tržića na Lošinju, kasnije proglašen svecem i zaštitnikom Osora.

Sveti Gaudencije bio je benediktinac, sljedbenik sv. Romualda. Gaudencije je poslije susreta s Romualdom osnovao u Osoru benediktinski samostan s crkvom Sv. Petra. Crkva Sv. Petra bila je prvotno trobrodna bazilika s tri apside i prigrađenom sakristijom. Nakon gašenja samostana u 15. stoljeću je pregrađena i smanjena. Suvremena arheološka istraživanja, kao i ranokršćanske spolije, ukazuju na mogućnost da se radi o starijoj crkvi, kojoj je dodan samostan. I crkva i samostan danas su ruševine.

Godine 1018. u Osoru se prvi put na hrvatskim prostorima spominje krzno kune kao platežno sredstvo. U spomen tome podignut je 1998. godine spomenik.

Kasnije, u ratovima između Venecije i Ugarsko-hrvatskog kraljevstva Osor u nekoliko navrata mijenja gospodare. Na jugozapadnom dijelu grada nalazi se kaštel, u kojem je stolovao knez. Kaštel je napušten u 14. stoljeću, a danas je ruševina.

Grad je teško stradao u 14. stoljeću prilikom napada Genovežana. Tada je oštećena i stara katedrala, te je nakon toga napuštena. Poslije napada u gradu se gradi jednobrodna gotička crkvica Sv. Gaudencija. Prvotni portal s gotičkim motivima kasnije je pregrađen i dodan zvonik na preslicu. U crkvici se nalazi drveni kip Svetog Gaudencija iz 15. stoljeća. U staroj katedrali bio je sarkofag s tijelom Svetog Gaudencija, a tada je privremeno preseljen u novosagrađenu crkvicu. Svetog Gaudencija protjerali su iz Osora osorski plemići. Neko vrijeme boravio je u spilji na otoku Lošinju, a zatim otišao u Italiju, gdje je i umro 1044. godine. Legenda kaže da je sarkofag s njegovim tijelom doplovio iz Italije morem u Osor, no zapravo je prenesen za vrijeme rata Zadra i Ancone 1235. godine.

Nakon nekoliko promjena vladara, Osor početkom 15. stoljeća dolazi pod vlast Venecije koja će trajati sve do Napoleonovog rušenja Mletačke Republike 1797. godine. Mnogi će kriviti Veneciju i premještanje upravnog središta u Cres za propadanje Osora, no mislimo da to nisu poštene ocjene.

Propadanje Osora počelo je ranije, sve ostalo bile su samo posljedice. Zašto je Osor propao? Bogatstvo Osora temeljilo se na kanalu, važnom plovnom putu za koji se naplaćivao prolazak. Bitna je bila činjenica da brodovi nisu mogli ploviti uz vjetar, te da su morali ploviti blizu obale. Razvojem tehnike bordižanja to se mijenja. Jedrenjak je mogao napredovati, istina sporije, i za vrijeme nepovoljnog vjetra. Sljedeći razlog je taj što je osorski kanal postao preuzak za velike brodove tog doba. Ne treba zaboraviti stradanje Osora u napadu Saracena i Genovežana, a konačni razlog je bila pojava malarije. Solane iz rimskog doba u pličinama Jaza, bile su zapuštene i postale trajan izvor malarije. Zbog toga je i biskup češće boravio u Cresu nego Osoru, te je biskupija praktički postala cresko-osorska. Čini se da su tek djelomično razumjeli uzroke malarije, jer je bilo ideja da se obnove solane, kako bi se oživilo gospodarstvo grada umrtvljeno zbog nedostatka prihoda od brodova koji prolaze kanalom, no od toga su odustali. Vjerovali su da «solane uzrokuju malariju». Što je, na neki apsurdan način bilo djelomično točno. Nedostajala im je samo riječ «zapuštene». Problem malarije trajao je sve do Austrijske vlasti u 19. stoljeću, koja je konačno pristupila ozbiljnom rješavanju. U procesu rješavanja problema srušen je i dobar dio osorskih zidina.

Ipak, u 15. stoljeću podižu se u Osoru posljednje monumentalne građevine. Na nekadašnjem rimskom forumu, a danas glavnom gradskom trgu sagrađena je najprije, u prvoj polovici 15. stoljeća, Gradska vijećnica. U njoj je, od kraja 19. stoljeća, smještena Arheološka zbirka Osor s lapidarijem i zbirkom prapovijesnih i antičkih predmeta, uglavnom pronađenih u grobovima.

Krajem 15. stoljeća sagrađen je na glavnom trgu Biskupski dvor, u kojem je danas Muzej sakralne umjetnosti, sa zbirkom iz riznice stare osorske katedrale.

Treća i najmonumentalnija građevina na glavnom trgu iz tog doba je nova katedrala, danas župna crkva Uznesenja Marijina. Ova trobrodna crkva s trolisnim pročeljem i ranorenesansnim portalom s kipom Bogorodice u luneti dovršena je 1498. godine. Zvonik je odvojen od katedrale i izgrađen kasnije, 1575. godine. Gradnja ove katedrale pomalo zbunjuje povjesničare, jer je stara katedrala, iako oštećena u 14. stoljeću, još uvijek navodno bila čitava u 16. stoljeću, te je služila više od 100 godina do gradnje nove. Biskup je ionako uglavnom boravio u Cresu, a Osor imao sve manje stanovnika.

U 15. stoljeću grade se i nove zidine, na novom mjestu. Kako je Osor bio daleko manji nego ranije, sada je površina unutar zidina smanjena.

Franjevci dobivaju jednobrodnu crkvu sa zvonikom na preslicu Sv. Marije u uvali Bijar, sagrađenu navodno 1414. godine. Čini se da je crkva postojala i mnogo ranije, no moguće da je tada pregrađena, ili čak nova sagrađena na istom mjestu. Uz nju u drugoj polovici 15. stoljeća osnivaju samostan. Crkvu su s vremenom nadograđivali i proširivali. Samostan i crkva napušteni su 1841. godine i danas su u ruševnom stanju.

Nedaleko Osora nalazi se osamljena crkva Majke Božje od Loza. Njen najstariji dio potječe iz 15. stoljeća, a zanimljiva je prvenstveno zbog trolisnog pročelja izrađenog po uzoru na novu osorsku katedralu.

Stoljećima nakon toga se u Osoru ne događa ništa, osim bolesti, napada uskoka, odumiranja i odlaska stanovništva. Osorska biskupija ukinuta je 1828. godine i priključena krčkoj. Problem malarije riješen je tek u 19. stoljeću, za vrijeme austrougarske vlasti, a nakon 1. svjetskog rata Osor dolazi pod talijansku vlast. Tada tek počinju prva istraživanja i konzervatorski radovi.

Biskup Vicenze, za vrijeme posjeta Osoru početkom 17. stoljeća, popisao je u Osoru 12 crkava, i to u samom gradu, ne računajući mnogobrojne okolne crkve, s kojima bi ih bilo blizu 20. Najteži udar kulturno-povijesnoj baštini umirućeg grada zadala su saveznička bombardiranja 1945. godine, koja su uništila sve što vrijeme nije uspjelo. U bombardiranjima su stradali svi sakralni objekti Osora, dobar dio je sravnjen sa zemljom.

Danas su u Osoru tri crkve pod krovom, te još dvije samostanske bez krova, ali donekle očuvane ruševine.

U posljednje vrijeme Osor je postao značajno kulturno-umjetničko središte, s glavnom manifestacijom koju predstavljaju Osorske glazbene večeri, a održavaju se od 1976. godine. Tijekom godina održavanja, osim glazbenika, svoj su doprinos dali i kipari, pa je u Osoru stvoren perivoj skulptura «Kiparstvo i glazba», s reprodukcijama čuvenih kipara i originalnim, autorskim djelima. Neki na to gledaju kao na pokušaj revitalizacije drevnog grada, no nama se čini da se radi o potrebi umjetnika da odaju poštovanje impozantnoj prošlosti ovog grada i barem malo postanu njenim dijelom.

Jedna od atrakcija Osora je okretni most, koji spaja otoke Cres i Lošinj, te se otvara dva puta dnevno, na 30 minuta, kako bi propustio brodice. Otvaranje je događaj koji obično skupi brojnu publiku i na kopnu i na moru.

Plaže

Najpopularnija osorska plaža je u uvali Bijar. Tamo ćete naći stjenovitu plažu i nekoliko šljunčanih uvalica s gustom borovom šumom u blizini. Na plaži postoji sanitarni čvor, tuševi, te ugostiteljski objekt.

Zanimljive uvale naći ćete i na lošinjskoj strani, a kao plažu posjetitelji znaju koristiti i betonsku rivu uz kanal Kavuada.

No, s obzirom da ste odabrali Osor kao Vaše odredište, nije nam teško pogoditi što od svog godišnjeg odmora očekujete, pa ćemo Vam preporučiti nekoliko mjesta koja vrijedi posjetiti nakon što upoznate osorske znamenitosti. U svima ćete naći lijepe plaže.

Izleti

Osor najčešće posjećuju gosti kojima je najvažnije upoznati se s njegovim kulturno-povijesnim znamenitostima. Boravite li u Osoru dovoljno dugo, šteta bi bilo ne posjetiti i brojna druga mjesta u blizini, koja će Vam se sigurno svidjeti.

Tu prvenstveno mislimo na još dva mjesta s više tisuća godina povijesti, Lubenice i Beli. U gradu Cresu također ima mnogo toga za vidjeti, a valjalo bi obići i Punta Križa, s mnogim usamljenim starim crkvama i još zanimljivijim ostacima crkava.

Na Lošinju bi moglo biti zanimljivo posjetiti Osoršćicu sa spiljom Sv. Gaudencija, te njegovo danas napušteno rodno selo Mali Tržić. Također se mnogo toga ima za vidjeti u Malom i Velom Lošinju, no to su uglavnom znamenitosti novijeg datuma.

Smještaj, gastronomija, zabava

U Osoru nema hotela, smještaj možete pronaći u dva kampa, te apartmanima i sobama u privatnom smještaju.

Iako mali, ovaj grad ima nekoliko kvalitetnih restorana i konoba, koji će vam dostojno prezentirati bogatstvo cresko-lošinjske kuhinje. Uživajte u izvrsnim jelima od ribe i plodova mora, nadaleko poznatoj janjetini i ovčjem siru.

Zabavu u večernjim satima moguće je u Osoru pronaći u kafiću. Za vrijeme ljetnih mjeseci održavaju se brojne manifestacije, od kojih je najznačajnija svakako Osorske glazbene večeri, s tradicijom od 1976. godine, gdje ćete uživati u koncertima klasične glazbe u akustičnom prostoru osorske «nove katedrale».

Tu su i brojne izložbe, od kojih ćemo istaknuti već tradicionalni OSKARfest, međunarodnu izložbu karikatura. Pučka fešta je na dan Sv. Gaudencija, zaštitnika Osora, a održava se 1. lipnja.

Dolazak u Osor

Iako na otoku, do Osora se može doći automobilom. Za otok Cres postoje dvije trajektne linije. Jedna je iz Valbiske, na otoku Krku, koji je mostom povezan s kopnom, za mjesto Merag. Druga trajektna linija je iz mjesta Brestova u Istri u mjesto Porozina na otoku Cresu. Trajekti na obje linije voze dosta često, osobito tijekom sezone. Osor se nalazi na glavnoj otočnoj prometnici koja grad Cres povezuje s Malim Lošinjem.

U Osor možete doći izravnom autobusnom linijom iz Zagreba i Rijeke, a tijekom ljetnih mjeseci i iz Ljubljane.

Najbliže Osoru su međunarodne zračne luke Pula i Rijeka. Ne uzimate li rent-a-car, za dolazak nam se čini pogodnija riječka, u Omišlju, na susjednom otoku Krku, odakle do Osora možete doći autobusom. U obje zračne luke leti više niskotarifnih kompanija iz brojnih europskih gradova.