Pretraga po karti
Apartmani Vrsar - u privatnom smještaju su najbolje ocijenjeno jeftini apartmani u Istri. Vrsar je mjesto omiljeno medu naturistima i nudistima. Prošetajte Casanovinom stazom (22km).
Vrsar je gradić i općinsko središte s nešto manje od 1800 stanovnika, na središnjem dijelu zapadne obale Istre. Smjestio se između Limskog zaljeva na jugu, te Funtane i Poreča na sjeveru. Njegova je stara jezgra na brežuljku nedaleko mora, a kako je Vrsar danas popularno turističko odredište s bogatom i raznolikom turistickom ponudom, noviji dijelovi šire se na obali, uz more. Vrsarska je obala prepuna uvala, zaljeva, poluotočića i rtova, a pred njom je 18 manjih nenaseljenih otoka i otočića, te se, uz Brijunsko otočje, smatra najrazvedenijom u Istri....
Apartmani i privatni smještaj u mjestu Vrsar. Apartmani Hrvatska najbolje ocijenjeno jeftini apartmani , sobe i kuće za odmor u Vrsar.
Direktnim kontaktom s vlasnikom Apartmani Hrvatska omogućuje Vam jeftine cijene najma smještaja, bez agencijske provizije!
Vjerujemo kako ćete u ponudi Apartmani Hrvatska pronaći apartman upravo po Vašem ukusu u mjestu Vrsar i uživati u Vašem odmoru!
Apartmani Hrvatska može Vam sa zadovoljstvom ponuditi smještaj u Vrsaru. Na raspolaganju su apartmani i sobe kod privatnih iznajmljivača.
Apartmani Vrsar - od smještaja u ponudi su apartmani. Vrsar je mjesto omiljeno među naturistima i nudistima. Obavezno prošetajte Casanovinom stazom. Sigurni smo da ćete se poslije prisjetiti lijepih trenutaka sa šetnice duge 22 km.
U blizini su na raspolaganju apartmani kod privatnih iznajmljivača u Funtani (3,5 km od Vrsara), te apartmani i sobe u Poreču (10 km od Vrsara).
Zračnom linijom ili morem Rovinj je također vrlo blizu Vrsara, no dijeli ih Limski zaljev, pa je udaljenost cestom 30 km. U Rovinju su na raspolaganju apartmani i kuće kod privatnih iznajmljivača. Također Vam Apartmani Hrvatska može ponuditi smještaj u slijedećiom mjestima: Pula , Novigrad , Umag , Vrsar , Bale , Fažana , Peroj , Banjole , Medulin , Premantura , Trgetari , Kaštelir , Rabac , Labin
Kada mjesto ima razvedenu obalu kao što to ima Vrsar, svakako možete očekivati brojne, raznolike i lijepe plaže. Vrsarske plaže zaista su takve.
Gradska plaža nalazi se podno stare gradske jezgre. Dijelom je šljunčana, dijelom kamenita, a neki su dijelovi popločani. Uz nju ćete naći više ugostiteljskih objekata, sportski centar i dječje igralište.
Plaža Petalon nalazi se uz istoimeno turističko naselje. Dijelom je stjenovita, dijelom šljunčana, s popločanim platoima. Na njoj možete unajmiti ležaljke i suncobrane.
Plaža Belvedere uz istoimeno je turističko naselje, podno stare gradske jezgre Vrsara. Plaža je djelomično stjenovita, djelomično šljunčana, a u njenom zaleđu naći ćete prirodnog hlada. Na plaži možete unajmiti razne plažne rekvizite, a ponosi se Plavom zastavom.
Na području naturističkog parka Koversada nekoliko je lijepih plaža. Naći ćete ovdje stjenovitih, šljunčanih, pa i pješčanih plaža, te plažu uređenu za djecu. Ponuda dodatnih sadržaja na plažama je bogata, a i one su nagrađene Plavom zastavom.
Naravno, tu su brojne bezimene, prirodne plaže u uvalama oko Vrsara ili na njegovim brojnim otočićima. Spomenut ćemo, naravno kamenu, plažu na poluotoku Montraker, uz drevni kamenolom, te lijepe plaže na otoku Sveti Juraj, među kojima ćete naći i pješčanu. Na otok možete stići čamcem, no dovoljno je blizu da se lako može i preplivati.
Šetnja ili vožnja biciklom najbolji su načini za upoznavanje brojnih znamenitosti i prirodnih ljepota Vrsara i njegove okolice. U tome će Vam pomoći uređene šetnice i biciklističke staze. Svakako ćemo Vam preporučiti tzv. Casanovinu stazu, dugu oko 22 km, koja će Vas najprije provesti kroz znamenitosti starog Vrsara, a zatim, preko malog sportskog aerodroma nadomak Vrsara, odvesti do Limskog zaljeva, Romualdove spilje, šume Kontija i ruševina samostana Sv. Mihovila.
Vrsarski smo aerodrom tek sada spomenuli, a mogli smo i među znamenitostima, jer na njemu možete razgledati izložbu starih zrakoplova, te galeriju slika o povijesti zrakoplovstva u Istri. U ponudi su panoramski letovi, a oni hrabriji mogu se odlučiti na padobranski skok u tandemu, s iskusnim instruktorom.
U Vrsaru je nekoliko teniskih terena, što ne treba iznenaditi. Vrsar je dugogodišnji domaćin turnira "Istarska rivijera", na kojem su svoje prve ATP bodove osvajale tada mlade nade, a kasnije velika imena svjetskog tenisa. Spomenimo među njima Borisa Beckera, Gorana Ivaniševića, Thomasa Mustera ili Ivana Ljubičića.
U Vrsaru i njegovoj okolici nekoliko je ronilačkih centara, koji će roniocima pružiti sve potrebne usluge, a onima koji se tek žele okušati u ronjenju ponuditi školu ronjenja. U podmorju oko Vrsara nekoliko je zanimljivih lokacija za ronjenje. Možete istražiti prirodne ljepote podmorja, ili pak potonule i potopljene brodove, te zrakoplov iz 2. svjetskog rata, koji je završio pod morem.
Za nautičare tu je moderna marina, opremljena svim potrebnim sadržajima, uključujući i crpku za gorivo. Iz godine u godinu ova marina dobiva priznanja i pohvale nautičara iz cijelog svijeta, a mnogi od njih proglašavaju je najboljom u Hrvatskoj.
Ljubitelji slobodnog penjanja mogu se okušati na penjačkim pravcima Limskog zaljeva. Lovce će zanimati činjenica da u okolici Vrsara postoje dva lovna područja, a sve informacije mogu dobiti u lovačkom društvu u Vrsaru.
U Vrsaru ćete naći teretanu, organizirani fitness, te terene za razne sportove u sklopu nekoliko sportskih centara. Naravno, brojne su mogućnosti bavljenja sportovima na vodi, od najjednostavnije vožnje sandolina ili pedalina, koje ovdje možete unajmiti, pa do skijanja na vodi, parasailinga, jedrenja na dasci i sličnog.
U Vrsaru se tijekom cijele godine, a osobito u ljetnim mjesecima održavaju razne kulturne, zabavne i gastronomske manifestacije i događaji, koncerti, te sportska natjecanja.
Poluotok i stari kamenolom Montraker već smo više puta spomenuli. Ovdje se od 1991. godine održava ljetna kiparska škola, koja započinje zadnji tjedan u kolovozu i traje tri tjedna. Radovi nastali u školi ostaju u Vrsaru, a oni najljepši krase vrsarske ulice, plaže, šetnice i kampove, pa je Vrsar iz godine u godinu bogatiji za vrijedne skulpture. Stari je kamenolom također mjesto održavanja Montraker Live Music Festivala, na kojem nastupaju ugledni hrvatski i svjetski jazz, blues, etno, gospel i rock glazbenici.
Casanovafest je festival ljubavi i erotike. Održava se u Vrsaru krajem lipnja od 2009. godine. Sastoji se od glazbenih, scenskih i književnih manifestacija, filmskih projekcija, predavanja, izložbi, te gastronomskih manifestacija, a sve naravno na temu ljubavi i erotike.
More i gitare je glazbeni festival koji se održava od 2003. godine. Koncerti klasične gitare održavaju se u crkvi Sv. Marije od Mora.
Ribarske fešte, koje jamče dobru hranu i dobru zabavu, počinju se održavati krajem travnja, a do druge polovice rujna bit će ih desetak.
Fešta sv. Martina pučka je fešta s bogatim zabavnim i kulturnim programom, te gastronomskom ponudom, koja se održava na dan zaštitnika Vrsara, 11. studenog.
Dakako, zabavu u večernjim satima možete pronaći i u nekom od brojnih vrsarskih kafića, beach barova ili klubova.
U specijalitetima tradicionalne istarske kuhinje možete uživati u nekoliko kvalitetnih vrsarskih restorana i konobi, te uz Limski zaljev. Svakako vrijedi probati istarsku maneštru, domaće tjestenine s nekim umakom ili žgvacetom, istarski pršut, ombolo, istarsku supu, specijalitete s tartufima ili šparogama, te, dakako, riblje specijalitete i specijalitete od plodova mora.
Vrsar je poznat po svojim kvalitetnim vinima i maslinovom ulju, a kao posebnost u odnosu na kulinarsku ponudu drugih istarskih mjesta i gradova, valja istaći dagnje i kamenice, te ribu iz Limskog zaljeva, koja je zbog tamošnje vode posebna.
Iz zapadne i središnje Europe do Vrsara je vjerojatno najbolje stići tako da krenete preko Kopra u Sloveniji, granicu s Hrvatskom prijeđete na prijelazu Plovanija, kod Buja, te nastavite Istarskim ipsilonom do čvora Medaki, gdje ćete vidjeti izlaz za Vrsar. Manje od dva kilometra vozite državnom cestom D21 do županijske ceste 5002, koja će Vas dovesti do Vrsara. Iz drugih dijelova Hrvatske i istočne Europe krenite prema Rijeci, uključite se na Istarski ipsilon na čvoru Matulji, prođite kroz tunel Učka, te preko čvora Kanfanar do čvora Medaki, odakle nastavljate kako je ranije opisano.
Do Vrsara možete doći dvjema svakodnevnim autobusnim linijama iz Varaždina, preko Rijeke i Pule. U ljetnim mjesecima, do kraja rujna, do Vrsara prometuje još jedna autobusna linija iz Zagreba, preko Rijeke. Također u ljetnim mjesecima postoji i izravna autobusna linija iz Beča, preko Graza i Portoroža do Vrsara.
Najbliža međunarodna zračna luka je u Puli, udaljena od Vrsara oko 50 km. U ovu zračnu luku, između ostalih, leti i nekoliko niskotarifnih avioprijevoznika, povezujući je s brojnim europskim gradovima, osobito tijekom ljetnih mjeseci. U zračnoj luci možete unajmiti automobil, moguća je organizacija transfera do Vrsara, ili možete organiziranim prijevozom stići do pulskog autobusnog kolodvora, a odatle autobusom do Vrsara.
Područje Vrsara naseljeno je još od pradavnih vremena, pa tako u znamenitoj Romualdovoj spilji kod Limskog zaljeva, o kojoj će više riječi biti kasnije, nalazimo tragove paleolitskog lovca, te ostatke kromanjonskog pračovjeka (Homo sapiens fossilis), što je i najstariji nalaz pračovjeka u Istri.
Prvi stanovnici čija nam je etnička pripadnost poznata bili su Histri, koji su ovim područjem vladali u posljednjem tisućljeću pr.n.e., do dolaska Rimljana. Njihovo je gradinsko naselje bilo i na brežuljku na kojem je današnja stara jezgra Vrsara, a još su nekoliko gradina imali na obližnjim brežuljcima.
Rimljani osvajaju Istru padom histarske prijestolnice Nezakcija, 177. godine pr.n.e. Broj naselja u antičko doba se uglavnom reducira u odnosu na broj prapovijesnih gradina, pa će tako na području današnjeg Vrsara ostati samo jedno, a i to će se s brežuljka spustiti na obalu. Iz antičkog imena Ursaria nastat će današnje hrvatsko ime Vrsar i talijansko, Orsera. Antički Vrsar nije dobio oblik tipičnog rimskog grada, no nije bio niti maleno selo. Činile su ga brojne gospodarsko-ladanjske vile, tzv. vile rustike, koje su većinom bile uz obalu, no ne isključivo, jer njihove ostatke nalazimo i u unutrašnjosti. Tako ostatke vile rustike možete naći na lokalitetu Gavanov vrh, gdje je prije nje stajala prapovijesna gradina, ili na brijegu u zaleđu Vele Stancije.
Vrsar je u antičko doba bio poljoprivredni kraj u kojem se uzgajala vinova loza i proizvodilo kvalitetno vino, no još je značajniji bio po svom kamenu i kamenolomima. Nije jednostavno pronaći kamen koji je dovoljno čvrst i tvrd za gradnju, a koji se lako obrađuje i još je vizualno atraktivan. Vrsarski kamen upravo je takav. To će prepoznati još stari Rimljani, a osobito cijeniti kasnije Mlečani. U okolici Vrsara nekoliko je napuštenih kamenoloma, koji su radili neprekidno od antike, pa sve do ne tako davnih dana. Spomenut ćemo dva. Jedan od njih je na poluotoku Montraker, mjesto na kojem je veliki hrvatski slikar i umjetnik Edo Murtić (1921.-2005.) često tražio inspiraciju za svoja djela, te mjesto na kojem se danas održavaju značajne manifestacije, o kojima ćemo više reći kasnije. Drugi osobito značajan kamenolom bio je na Svetom Jurju, najvećem otoku vrsarskog otočja. Smatra se da je kamen s ovog otoka korišten za gradnju glasovitog Teodorikovog mauzoleja u Raveni, vjerojatno najznačajnijeg spomenika civilizacije Gota. Danas nenaseljen otok Sveti Juraj u antičko je doba bio naseljen, na njemu postoje ostaci vile rustike, a pronađene su amfore i drugi ostaci antičke i kasnoantičke keramike. Prvi zapisi o izvozu vrsarskog kamena u Veneciju potječu iz 14. stoljeća, a kasnije će Vrsar posjetiti brojni ugledni mletački graditelji i kipari u potrazi za kamenom.
Zbog svog položaja Vrsar je u antičko doba postao važna izvozna luka. Na zapadnoj obali Jadrana, "preko puta" Vrsara je Ravena, velik i važan antički grad. Zaleđem Vrsara je prolazila Via Flavia, značajna antička prometnica, pa se nisu izvozili samo vrsarski proizvodi, već su se dopremali proizvodi iz cijele Istre. Dodatna pogodnost bila je činjenica da je vrsarsko pristanište prirodno dobro zaštićeno uvalom s tri strane, te otokom Sveti Juraj prema otvorenom moru.
Krajem 4. stoljeća u vrsarskom pristaništu podignuta je crkva Majke Božje, starokršćanska bazilika s podom ukrašenim mozaicima i narteksom, predvorjem za nekrštene i pokajnike. U 6. stoljeću dozidana joj je apsida, iznutra polukružna, a izvana poligonalna, tipična za bizantsko crkveno graditeljstvo tog vremena. Crkva je, kao uostalom i cijeli kasnoantički Vrsar uništena u naletu slavenskih plemena negdje u razdoblju od 599. do 611. godine. Iako Slaveni nisu bili jedini barbari koji su upadali u Istru i rušili u to vrijeme, za razaranje Vrsara možemo s popriličnom sigurnošću reći da su oni "zaslužni", jer su uz tragove paljenja pronađeni i ostaci slavenske keramike. Ostaci ove crkve su istraženi, no nisu danas vidljivi. Nakon istraživanja ponovo su zakopani.
Padom Zapadnog Rimskog Carstva, 476. godine, cijela Istra, pa tako i Vrsar, dolazi pod vlast Ostrogota 489. godine. Njih će poraziti car Justinijan i 538. godine priključiti Istru Bizantu. Godine 543. porečki biskup Eufrazije, graditelj poznate bazilike u Poreču, darovnicom daje pravo porečkim kanonicima na trećinu ribe ulovljene u Limskom zaljevu kod Vrsara. Ovaj dokument ne pokazuje da li porečki biskupi imaju svjetovnu vlast na području Vrsara ili samo svoje posjede i crkvenu vlast, no vrlo je moguće da su porečki biskupi već tada svjetovni vladari Vrsara. Bizant će na vlasti 788. godine zamijeniti Franci, a iz činjenice da je sv. Martin danas zaštitnik Vrsara dalo bi se zaključiti da je njihov utjecaj u Vrsaru snažan.
Veliki posjed porečkih biskupa, koji je uključivao Vrsar i okolna područja nazivao se Teritorij sv. Mavra, a zvat će se i Vrsarska grofovija. Ako ne od ranije, onda od 983. godine, pa sve do 1778. godine bit će to samostalna država, čiji su vladari porečki biskupi. Oni će imenu, uz biskupsku titulu, pridodavati i titulu "gospodar Vrsara" ili "grof Vrsara".
Nedaleko porušene crkve Majke Božje već je u 8. stoljeću izgrađena crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, danas poznatija pod imenom crkva Sv. Marije od Mora. Podignuta je na ostacima neke rimske građevine i od 8. do 12. stoljeća u nekoliko je navrata pregrađivana. Današnji izgled romaničke trobrodne bazilike s tri upisane apside dobila je u 12. stoljeću, kada u Vrsar dolaze redovnici karmelićani, preuređuju crkvu i kraj nje grade samostan. Dokumentacija iz župnog arhiva, doduše, kaže da su samostan sagradili franjevci trećoreci, koji su ovamo došli mnogo kasnije, tek u 17. stoljeću i nisu se dugo zadržali zbog sukoba s porečkim biskupom oko vlasništva. Čini se ipak da je samostan postojao mnogo prije njihovog dolaska, te da su oni za svog kratkog boravka samostansku zgradu barokizirali. Nakon njihovog odlaska samostan se kratko koristio kao sjemenište, a zatim je napušten, te je danas od njega ostalo samo pročelje. U crkvi Sv. Marije od Mora danas se održavaju koncerti klasične glazbe.
Na otoku Sveti Juraj nalazi se predromanička crkvica Sv. Jurja. Ova jednobrodna crkva s dvije upisane apside izgrađena je vjerojatno u 9. stoljeću. Obnovljena je krajem prošlog stoljeća, s tim da je izvorni izgled u potpunost sačuvan.
Srednjovjekovni Vrsar vraća se s obale na brijeg gdje se nalazila prapovijesna gradina. Prvi su kaštel porečki biskupi u Vrsaru podigli vjerojatno u 9. stoljeću. Literatura obično kaže da je bio izgrađen od drva, no nitko ne navodi bilo kakav argument za takvu tvrdnju, pa ćemo se mi složiti sa stavom župe Vrsar da je to vrlo malo vjerojatno. Uz brojne kamenolome u okolini i sve ostale građevine podignute kamenom, zašto bi itko gradio drveni kaštel? U tom prvotnom kaštelu, o kojem malo znamo, tri je dana boravio papa Aleksandar III prilikom svoje posjete Vrsaru 1177. godine. Tom je prilikom održao misu u crkvi Sv. Marije od Mora, te potvrdio porečkim biskupima pravo na Vrsarsku grofoviju. Oko kaštela razvit će se srednjovjekovni Vrsar, koji će biti utvrđen gradskim zidinama. Prvotni je kaštel pregrađen u 13. stoljeću, a nadograđen i djelomično barokiziran u 17. stoljeću. Između tih većih zahvata bilo je i nekoliko manjih, a kaštel je sačuvao obilježja svih njih, od romanike do baroka. Sam je kaštel također bio utvrđen kulama i zidinama. Sačuvan je dio zidina i dvije romaničke kule, na kojima su kasnije pridodane puškarnice. Na jednoj od kula je sunčani sat.
Vrsarski kaštel bio je ljetna rezidencija porečkih biskupa, neki od njih stalno su boravili u Vrsaru, a neki bi se ovamo sklanjali kada je u Poreču prijetila neka opasnost, rat ili kuga. Kuga nije zaobišla Vrsar, no epidemije ovdje nisu bile niti približno toliko česte i s tako strašnim posljedicama kao u mnogim drugim istarskim mjestima. Kao razlog tome obično se navode strogi sanitarni i higijenski propisi koje su porečki biskupi nametnuli, a stanovništvo ih se, vidjevši strahote u susjedstvu koje su njih zaobišle, pridržavalo. Ne treba zanemariti niti činjenicu da su u ovom kraju brojni izvori pitke vode, dok su za mnoga druga mjesta jedini izvor vode bile šterne, cisterne u kojima se skupljala kišnica.
Kako smo rekli, srednjovjekovni Vrsar bio je okružen gradskim zidinama. Izvan zidina počeo se širiti tek u 19. stoljeću. Od zidina su danas ostali tek fragmenti kao dio pokoje vrsarske kuće, te dvoja gradska vrata. Na istočnoj strani nalaze se glavna gradska vrata, nastala u 13. stoljeću. Nad njima je mletački krilati lav sa zatvorenom knjigom. Sačuvana su i manja romanička gradska vrata nastala u drugoj polovici 12. ili početkom 13. stoljeća, također s lavom sv. Marka, opet sa zatvorenom knjigom. Osim kamenog okvira, ovdje su sačuvana i sama drvena vrata, sklop za zatvaranje i dio zidina. U zidu uz vrata dvije su željezne topovske kugle iz mnogo kasnijeg razdoblja. Naime, dok je Vrsar bio pod francuskom vlašću (1805.-1813.), Englezi su ga granatirali s brodova i iz tog vremena potječu te kugle. Možda ćete se zapitati što mletački lav sv. Marka radi na gradskim zidinama Vrsara, središta samostalne Vrsarske grofovije. Zanima li Vas naše objašnjenje, nastavite čitati. U drugom slučaju, jednostavno preskočite.
Prije svega, recimo nešto o situaciji u Istri u 12. i 13. stoljeću, pa i kasnije. Akvilejski patrijarsi i Venecija bore se za prevlast i dominaciju nad istarskim gradovima, a porečki biskupi nastoje održati Vrsarsku grofoviju samostalnom. Ona je njihov najveći posjed i najveći izvor prihoda. Iz današnje perspektive često imamo krivi pogled na države tog vremena. Samostalna država nije uvijek neovisna niti suverena. Samo rijetke, najmoćnije, su takve. Mletačka republika je uglavnom takva, no zamjeri li se papi, njena bi suverenost itekako mogla doći u pitanje. Dubrovačka republika, kojoj nitko neće osporiti državnost, u svakom je trenutku svog postojanja vazal jedne ili čak istovremeno više država. Ona plaća svoju slobodu, novcem i drugim ustupcima sukladno sporazumima. U tom kontekstu treba gledati i Vrsarsku grofoviju, koja je prema standardima tog vremena svakako samostalna država. Vrsarska grofovija nema vojsku, akvilejski patrijarsi i Mlečani imaju. Porečki biskupi moraju diplomatskim putem i pozivanjem na papu očuvati svoj najvažniji posjed i u tome uglavnom uspijevaju. Akvilejska patrijaršija ipak će upadati na prostor Vrsara i pljačkati. Najznačajnija pljačka dogodit će se potkraj 13. stoljeća, kada će oteti 700 goveda i još više sitne stoke. Još prije toga, 1267. godine, Poreč će se staviti pod zaštitu Venecije. Nakon što je Akvilejska patrijaršija nestala s političke scene sredinom 15. stoljeća, u Istri će se nastaviti borba za prevlast između Mlečana i Habsburgovaca, koja će kulminirati u dva navrata – ratom Cambraiske lige i Uskočkim ratom, stoljeće kasnije. Porečki će biskupi vješto izbjeći stradavanje njihove Vrsarske grofovije, države koja je bila samostalna, ali ne i neovisna, u oba navrata.
Uopće ne treba sumnjati da su porečki biskupi, nakon pljačke akvilejskog patrijarha, zatražili zaštitu Venecije. Što su točno dogovorili, ne znamo, no svakako su uspjeli očuvati samostalnost Vrsarske grofovije i spriječiti njena nova stradavanja, pa čak i ona koja bi uslijedila da su postali dio Mletačke Republike. Ukoliko su Mlečani još izgradili dio gradskih zidina, tim bolje.
Krilati lav sv. Marka postao je grb i simbol Mletačke Republike, a sv. Marko zaštitnik Venecije, nakon što su mletački trgovci ukrali posmrtne ostatke (relikvije) sv. Marka iz Aleksandrije i prenijeli ih u Veneciju. On je pratitelj sv. Marka, a na mletačkim interpretacijama još su dva atributa – knjiga, koja može biti otvorena i zatvorena, te mač, koji može biti podignut ili na zemlji, kada se obično ne prikazuje, no mač nam u ovom trenutku nije pretjerano interesantan. U otvorenoj knjizi obično piše: "PAX TIBI MARCE EVANGELISTA MEVS" (Mir tebi, moj Marko evanđelisto), no ne nužno i ne uvijek. Ponekad se mir uopće ne spominje. Uobičajene su dvije interpretacije u literaturi i na Internetu, dok Mlečani nikada nisu dokumentirali značenje otvorene ili zatvorene knjige. Jedna interpretacija kaže da se otvorena knjiga koristi kada je Venecija u miru, a zatvorena kada je u ratu. Druga interpretacija kaže da se otvorena knjiga koristi u mjestima koja su se mirno predala Veneciji, a zatvorena u mjestima koja je Venecija osvojila ratom. Kada niti jedna od ovih varijanti ne odgovara istini, tada kažu da se "klesar ili neki umjetnik zabunio", ili da je "lav sv. Marka prenesen s nekog drugog mjesta". Ljubljanski entuzijast za povijest, Saša Iskrić Smrekar, nudi nam drugačiji odgovor, za koji ne trebamo smišljati opravdanja u brojnim iznimnim slučajevima – otvorena knjiga znači potpunu suverenost Venecije, dok zatvorena knjiga znači delegiranu suverenost. Suverenost može biti delegirana privremeno, recimo za vrijeme neke epidemije, kada mjestom upravljaju liječnici, ili dugoročno, kao u primjeru Vrsarske grofovije, pod zaštitom Venecije, kojom vladaju porečki biskupi.
Uz manja gradska vrata nalazi se crkva Sv. Antuna Padovanskog. Izgrađena je, kako na njoj piše, 1656. godine. To je jednobrodna crkvica s preslicom u kojoj je bilo zvono iz 1657. godine, no ono je oduzeto za potrebe vojne industrije u 1. svjetskom ratu. Ispred crkve je trijem, lopica, u kojem bi prenoćili oni koji su zakasnili u grad i stigli nakon večernjeg zatvaranja vrata. Kod ove je crkvice lijepo uređen vidikovac, jedan od mnogih u Vrsaru i okolici.
Kod glavnih gradskih vrata je crkva Sv. Foške, također iz 17. stoljeća. U preslici ove jednobrodne crkve nekoć su bila dva zvona, koja su skidali u svjetskim ratovima. U 2. svjetskom ratu nisu ih rastopili, no ona nisu vraćena na crkvu Sv. Foške, već se danas čuvaju u vrsarskom zvoniku. U razdoblju od 1830. do 1854. godine crkva Sv. Foške bila je župna crkva Vrsara. U njoj je danas izložen dio sakralne zbirke vrsarske župe.
Poznati venecijanski avanturist i zavodnik Giacomo Casanova u dva navrata posjećuje Vrsar, 1743. i 1744. godine. Piše o njemu i u svojim memoarima, hvaleći dobru hranu, vino i lijepe žene, osobito jednu sobaricu. Samostalnost Vrsara Casanova doživljava ovako: "Mjesto sad pripada papi, a Svetoj su ga stolici poklonili Mlečani u znak poštovanja."
Godine 1778. Venecija ukida crkvenu grofoviju, te nacionalizira kaštel. Vrsar je tada priključen općini Sveti Lovreč. No, već 1797. godine Napoleon će ukinuti Mletačku Republiku, a Vrsar će, kao i cijela Istra, dospjeti pod Habsburšku monarhiju.
Na trgu u središtu Vrsara stajala je župna crkva Sv. Martina s romaničkim zvonikom. U dokumentima se spominje još u 12. stoljeću. Krajem 18. stoljeća bila je u lošem stanju, pa se planira gradnja nove župne crkve. Gradnja je počela 1804. godine, no već sljedeće godine u Vrsaru su na vlasti Francuzi, koji gradnju prekidaju i prodaju sav građevinski materijal koji je nabavljen. Francuska vlast neće dugo trajati. Već 1813. Vrsar je ponovo u sklopu Habsburške monarhije, no više nema niti novaca, niti građevinskog materijala, pa se gradnja ne nastavlja. Stara je crkva Sv. Martina bila u toliko lošem stanju da se 1830. godine prestaje koristiti. Donekle je obnovljena 1854. godine, pa ponovo postaje župna crkva. Gradnja, točnije dovršenje nove crkve ponovo je aktualno 1911. godine, kada se počinje prikupljati novac. Ovaj put planove prekida 1. svjetski rat. Nova, današnja župna crkva Sv. Martina dovršena je tek 1935. godine, po nacrtima s početka 19. stoljeća, tek uz minimalne promjene. Ona tada nije imala zvonik. Stara je crkva srušena 1941. godine radi proširenja trga. Planirali su njen zvonik ostaviti, no to se pokazalo nemogućim. Tako je Vrsar ostao jedini istarski gradić čijom vizurom ne dominira zvonik. To se neće promijeniti sve do 1991. godine, kada je sagrađen zvonik nove crkve Sv. Martina.
Nakon 2. svjetskog rata Vrsar je u sklopu Hrvatske u Jugoslaviji. Mnogi Talijani nakon priključenja Istre Hrvatskoj odlaze u Italiju, pa Vrsar, kao i mnoga druga istarska mjesta s većinskim talijanskim stanovništvom, ostaje pust. U njega se naseljavaju obitelji iz Dalmacije, najviše s otoka Brača, te iz drugih dijelova Istre.
Godine 1961. osnovan je u Vrsaru naturistički centar Koversada, jedan od najstarijih i tada najveći u Europi. Ovaj bogato opremljeni centar u kojem možete kampirati, no tu su i apartmani i vile, omiljen je među naturistima i nudistima i danas.
Mnogo toga vrijedi vidjeti i u okolici Vrsara. Na samom izlazu iz grada, sjeverno od Vrsara, uz ljetnikovac i atelje nalazi se Park skulptura uglednog umjetnika Dušana Džamonje (1928.-2009.) koji je otvoren za javnost.
Južno i jugoistočno od Vrsara prostire se znameniti Limski zaljev. Netko će ga nazvati kanalom ili fjordom, no on po svom postanku nije niti jedno od toga, već baš zaljev, bez obzira što je vrlo dug i relativno uzak. Nastao je kao potopljeno ušće rijeke Pazinčice, koja se nekada ovdje ulijevala u more. Uslijed stalnog podizanjem razine mora kroz vrijeme, Pazinčica je postala ponornica, a more se ulilo u njeno nekadašnje korito. Fjordom su ga počeli nazivati tek u drugoj polovici 20. stoljeća, zahvaljujući njegovoj "filmskoj ulozi". Naime, u filmu o Vikinzima, Dugi Brodovi (The Long Ships, 1964.), Limski zaljev "glumio" je fjord. Zanimljiv je i po svojoj biljnoj raznolikosti, jer na njegovom području dolazi do miješanja mediteranske, submediteranske i kontinentalne vegetacije. Mnogi slatkovodni izvori ulijevaju se u Limskom zaljevu u more, pa je voda manje slana, boćata. To ju čini idealnom za uzgoj školjki, osobito dagnji i kamenica, u kojima možete uživati u restoranima na obalama zaljeva. Uz Limski zaljev je već spomenuta Romualdova spilja, značajna po nalazu ostataka pračovjeka, ali i po sv. Romualdu, koji je u njoj svojevremeno živio. Sv. Romualdo bio je svećenik, benediktinac, osnivač reda kamaldoljana, pustinjaka koji su se zavjetovali na šutnju i samoću. Rođen je oko 952. godine, a umro 1027. godine. Njegov prijatelj i sljedbenik bio je osorski biskup sv. Gaudencije. Smatra se da je sv. Romualdo osnovao samostan Sv. Mihovila nad Limskim zaljevom, istočno od Vrsara, čije ostatke također vrijedi posjetiti. Romualdova spilja otvorena je za posjete od svibnja do listopada, s tim da istovremeno može ući najviše 10 osoba. Od 15. lipnja do 15. rujna stručna su vodstva svakog punog sata. Ova su ograničenja zbog kolonije ugrožene vrste šišmiša, koja u spilji živi.
Nedaleko Vrsara, sjeverno od Limskog zaljeva, nalazi se Šumsko područje Kontija, koja je zbog izuzetno dobro očuvane vegetacije bijelog graba, sa stablima starijim od 140 godina, proglašena zaštićenim šumskim rezervatom. U šumi Kontija nalaze se ostaci prapovijesne gradine Mukabe, s još jednim prekrasnim vidikovcem.